Povratak prirodi
U svetu se smatra novim trendom, a u stvari nije ništa novo, već jednostavna, praiskonska ljudska potreba, sve izraženija u ovom užurbanom, industrijalizovanom svetu. Naučnici i stručnjaci o tome pišu kao o "naturescaping" - prirodno oblikovanje pejzaža ili vrtova, ili ga nazivaju "green landscaping", a sve se svodi na jedno - delić prirode u našem domu. Težnja ne samo da se imitira priroda, sa krivudavim stazama i nemirnim, razbacanim krošnjama šiblja, što je već odranije poznato kao pejzažni stil u vrtnom uređenju, već da se u svakom smislu stvori okruženje nalik onom prirodnom, sa divljim biljkama kakve bismo našli na livadama, na planinama, negde u pravoj, koliko je moguće netaknutoj prirodi.
Stvoriti takav vrt predstavlja jedan izazov i složenije je nego što na prvi pogled izgleda, ali i njegove prednosti su daleko veće.
Koje biljke odabrati?
Naizgled jednostavno pitanje. Međutim, postoje biljke koje rastu u našem prirodnom okruženju, među njima znamo za đurđevak, visibabe, majčinu dušicu... Postoje i one koje su poreklom sa drugih kontinenata, kao i brojne sorte koje su veštački stvorene, ukrštanjem u laboratorijama.
Zanimljiv je primer kanadske zlatnice (Solidago canadensis) - prelepe biljke zlatno žutih cvetova koja cveta čitavog leta i do kasno u jesen, lekovita i medonosna. Međutim, pošto je poreklom iz Severne Amerike, ona u Evropi, gde nema konkurenciju drugih biljaka, prosto podivlja i brzo i "pomahnitalo" se širi, potiskujući prirodnu vegetaciju. Zbog toga je nazivaju invazivnom i uništavaju kao nepoželjan korov. Često se može videti u ravničarskim predelima Panonske nizije gde zauzima velike površine. Njoj slična, po lepoti i lekovitosti je domaća zlatnica (Solidago virgaurea) koja se ne širi tako brzo, ne ugrožava druge biljke i zaslužuje veću primenu.
Dakle, prednost treba dati domaćim, samoniklim vrstama. Dobro je voditi računa da ma koliko bile lepe ipak ne sadimo otrovne biljke, naročito ako se u vrtu igraju deca koja mogu ubrati poneki cvet. Recimo, otrovna biljka prelepih ružičastih cvetova je naprstak (Digitalis purpurea) ili đurđevak (Convallaria majalis). U vrtu se mogu saditi lekovite biljke, koje ne samo da su lepe već često i divno mirišu, da ne govorimo koliko znači imati zelenu riznicu zdravlja nadohvat ruke. Među njima su žalfija (Salvia officinalis), majčina dušica (Thymus vulgaris), hajdučka trava ili stolisnik (Achillea millefolium), kamilica (Matricaria chamomilla) i mnoge druge.
Većina biljaka kojih ima samoniklih u prirodi može se nabaviti i u rasadnicima, naročito lekovite vrste, ali je ipak zadovoljstvo doneti i odgajiti biljčicu sa nekog izleta u prirodi. Može se ubrati pokoja čaura sa semenom i posejati u vrtu. Treba samo voditi računa da biljke ne budu žrtve svoje lepote i da ih u prirodi ipak ostane dovoljno da se obnove i sledeće godine. Nekada više štete može naneti branje cveća nego sakupljanje ponekog precvetalog cveta ili reznice ili čak dela bokora. Ako uberemo granu divljeg ljiljana (Lilium martagon) na njoj su listovi koji hrane lukovicu i onda neće preostati listova da do zime naprave dovoljno veliku rezervu hranljivih materija da bi stabljika izbila ponovo u proleće. Još jedna prelepa lukovičasta biljka je i kockavica (Fritillaria meleagris) koja je zakonom zaštićena. Slično i šumska ciklama (Cyclamen europaeum) je zakonom zaštićena biljka koja je ugrožena baš zbog sakupljanja gomolja iz prirode koji nakon toga u vrtu često ni ne prežive.
Zanimljivo je da kockavica i kraljevska kockavica (Fritillaria imperialis) imaju lukovice koje sadrže supstance od kojih krtice beže. Njihove lukovice krtice ne jedu, a ne diraju ni biljke u njihovoj blizini.
Kako?
U principu, način uređenja vrta je sličan bez obzira da li sadimo poljsko cveće ili različite kultivare. Uvek se mora voditi računa o našim mogućnostima i očekivanjima od vrta, a naravno i o uslovima u njemu i potrebama biljaka koje sadimo. Samo tako će biljke biti lepe i dugovečne. Prednost prirodnih vrtova je u njihovoj promenljivosti, u oblicima koji ne moraju biti "pod konac" u otpornosti divljih vrsta koje su već prilagođene na okolne uslove sredine pa im nije neophodno redovno zalivanje i česta prihrana. Naravno, ne treba ih zapostaviti. Kada su suše, zalivanje je neophodno, ma kako otporne bile, suve i slabašne stabljike se moraju orezati, precvetali cvetovi ukloniti. Povremeno, na svakih nekoliko godina treba suviše guste bokore prorediti kako bi nove stabljke imale dovoljno prostora za svoj razvoj, a sve one koje uklonimo možemo posaditi na nekom drugom mestu u vrtu ili pokloniti.
U svetu se smatra novim trendom, a u stvari nije ništa novo, već jednostavna, praiskonska ljudska potreba, sve izraženija u ovom užurbanom, industrijalizovanom svetu. Naučnici i stručnjaci o tome pišu kao o "naturescaping" - prirodno oblikovanje pejzaža ili vrtova, ili ga nazivaju "green landscaping", a sve se svodi na jedno - delić prirode u našem domu. Težnja ne samo da se imitira priroda, sa krivudavim stazama i nemirnim, razbacanim krošnjama šiblja, što je već odranije poznato kao pejzažni stil u vrtnom uređenju, već da se u svakom smislu stvori okruženje nalik onom prirodnom, sa divljim biljkama kakve bismo našli na livadama, na planinama, negde u pravoj, koliko je moguće netaknutoj prirodi.
Stvoriti takav vrt predstavlja jedan izazov i složenije je nego što na prvi pogled izgleda, ali i njegove prednosti su daleko veće.
Koje biljke odabrati?
Naizgled jednostavno pitanje. Međutim, postoje biljke koje rastu u našem prirodnom okruženju, među njima znamo za đurđevak, visibabe, majčinu dušicu... Postoje i one koje su poreklom sa drugih kontinenata, kao i brojne sorte koje su veštački stvorene, ukrštanjem u laboratorijama.
Zanimljiv je primer kanadske zlatnice (Solidago canadensis) - prelepe biljke zlatno žutih cvetova koja cveta čitavog leta i do kasno u jesen, lekovita i medonosna. Međutim, pošto je poreklom iz Severne Amerike, ona u Evropi, gde nema konkurenciju drugih biljaka, prosto podivlja i brzo i "pomahnitalo" se širi, potiskujući prirodnu vegetaciju. Zbog toga je nazivaju invazivnom i uništavaju kao nepoželjan korov. Često se može videti u ravničarskim predelima Panonske nizije gde zauzima velike površine. Njoj slična, po lepoti i lekovitosti je domaća zlatnica (Solidago virgaurea) koja se ne širi tako brzo, ne ugrožava druge biljke i zaslužuje veću primenu.
žalfija |
đurđevak |
Većina biljaka kojih ima samoniklih u prirodi može se nabaviti i u rasadnicima, naročito lekovite vrste, ali je ipak zadovoljstvo doneti i odgajiti biljčicu sa nekog izleta u prirodi. Može se ubrati pokoja čaura sa semenom i posejati u vrtu. Treba samo voditi računa da biljke ne budu žrtve svoje lepote i da ih u prirodi ipak ostane dovoljno da se obnove i sledeće godine. Nekada više štete može naneti branje cveća nego sakupljanje ponekog precvetalog cveta ili reznice ili čak dela bokora. Ako uberemo granu divljeg ljiljana (Lilium martagon) na njoj su listovi koji hrane lukovicu i onda neće preostati listova da do zime naprave dovoljno veliku rezervu hranljivih materija da bi stabljika izbila ponovo u proleće. Još jedna prelepa lukovičasta biljka je i kockavica (Fritillaria meleagris) koja je zakonom zaštićena. Slično i šumska ciklama (Cyclamen europaeum) je zakonom zaštićena biljka koja je ugrožena baš zbog sakupljanja gomolja iz prirode koji nakon toga u vrtu često ni ne prežive.
Zanimljivo je da kockavica i kraljevska kockavica (Fritillaria imperialis) imaju lukovice koje sadrže supstance od kojih krtice beže. Njihove lukovice krtice ne jedu, a ne diraju ni biljke u njihovoj blizini.
Kako?
U principu, način uređenja vrta je sličan bez obzira da li sadimo poljsko cveće ili različite kultivare. Uvek se mora voditi računa o našim mogućnostima i očekivanjima od vrta, a naravno i o uslovima u njemu i potrebama biljaka koje sadimo. Samo tako će biljke biti lepe i dugovečne. Prednost prirodnih vrtova je u njihovoj promenljivosti, u oblicima koji ne moraju biti "pod konac" u otpornosti divljih vrsta koje su već prilagođene na okolne uslove sredine pa im nije neophodno redovno zalivanje i česta prihrana. Naravno, ne treba ih zapostaviti. Kada su suše, zalivanje je neophodno, ma kako otporne bile, suve i slabašne stabljike se moraju orezati, precvetali cvetovi ukloniti. Povremeno, na svakih nekoliko godina treba suviše guste bokore prorediti kako bi nove stabljke imale dovoljno prostora za svoj razvoj, a sve one koje uklonimo možemo posaditi na nekom drugom mestu u vrtu ili pokloniti.